12.868.503,51

(napisano 04.02.2005. godine)

U biologiji se uči da se životinje dijele na beskičmenjake i kičmenjake. Čovjek (homo sapiens) po strukturi tijela pripada kičmenjacima. No koliko se često zapitamo, postoje li izuzeci dobro smješteni u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine (a naći će ih se dosta i na nižim nivoima vlasti kojih nam ne nedostaje), koji su sličniji spužvama i meduzama kao predstavnicima beskičmenjaka. Bez čvrste strukture, savitljivi i prilagodljivi kako spoljašnjim uticajima odgovara poput spužve, te uporni i nemilosrdni u isisavanju organizma na koji su prikačeni kao pijavice i meduze. Nije ovo prvi put da neko piše o našim narodnim deputatima. Oni nam svakako serviraju redovnu porciju skandala o kojima mnogi pričaju no njih se ne dotiče.

Najnoviju odluku Predstavničkog doma PSBiH pročitah jučer na teletextu FTV i BHTV1 (da provjerim dva puta). Već se jedno vrijeme provlači u javnosti da je američka ambasada namjerila svoj objekat smjestiti na dijelu bivše Kasarne Maršal Tito. Zašto ne bi? U geografskom je centru grada, komunikacijski jako dobro povezana, a moguće ju je pristojno osigurati. Svako želi za svoje radno mjesto imati atraktivnu i pristupačnu lokaciju. Nemam razloga kriviti Amerikance. Ova priča uopšte nije o njima. Sjedinjene Države potrebne su ovoj zemlji kao stabilizacijski faktor, kad smo mi već takvi kakvi jesmo. Mi smo mali igrači u velikoj svjetskoj utakmici, kao i većina zemalja oko nas. Problem jeste što su na ovu genijalnu ideju „nadošli“ naši ljudi. Kome je to prvom palo na pamet, možda se nikad neće otkriti, no mi ćemo ga personificirati u osobi čija je ustanova ovlaštena za takvu ideju i koja ju je prezentirala javnosti – ministar prostornog planiranja u Vladi Kantona Sarajevo (prostor gdje se ambasada i treba nalaziti) – g. Zlatko Petrović.

Kada je nakon više od stotinu godina (od dolaska Austrougarske vojske do izlaska JNA) prema regulacionom planu, prostor Kasarne trebao dobiti novu namjenu, pronađena je odlična ideja da to postane kampus Univerziteta u Sarajevu – njegovo srce, sa većinom fakulteta i dijelom studentskih domova. Ideja kopirana sa zapada, kojem težimo, zar ne? Nacrtani su idejni projekti, na konferencijama prikazivani slajdovi sa fontanama oko kojih sjede nasmijani studenti još u doba rektora dr. Mulabegovića. No tu se pojavio jedan problem – novac. Novca u ovoj zemlji iz godine u godinu ima sve manje (probajte izračunati godišnju razliku između uvoza i izvoza, potrošnje i proizvodnje). U njoj novca uvijek ima za funkcionerske objekte, vozila i potrebe sveukupno (nemoguće je izračunati ukupne troškove putovanja naših predstavnika – poliglota širom svijeta). No za kulturu i obrazovanje ga ima ili jako malo ili nimalo (vidi slučaj Zemaljski muzej kao najnoviju sramotu – jedna moja prijateljica nije mogla iza nove godine gošćama iz inostranstva pokazati niti jedan muzej otvoren za posjetioce u gradu Sarajevu). Projekat Kampus je istina, jako skup. No dugoročno  se ulaganje u znanje svakako isplati. BiH svakako izvozi uglavnom samo trupce i inteligenciju, od čega se prvo vraća kao obrađeni namještaj višestruko skuplji, ali drugo jako rijetko.

Prođoše i dva mandata rektora dr. Tihija, nakon skandala izabraše i novog rektora dr. Muratovića, koji je u svom programu između ostalog istakao izgradnju Kampusa. Na cijeloj površini Kasarne – iako je već bila poznata ideja o prodaji njenog dijela US Ambasadi (američke ambasade u svijetu preferiraju kupovinu zemljišta na kojem su objekti, a privatno vlasništvo je, podsjetimo, osnovno i neotuđivo pravo u savremenom svijetu). Koliko čitalaca smatra da će se dr. Muratović ozbiljnije oglasiti po ovom pitanju? On je važan faktor u stranci čijih je delegata najviše u domu koji je donio ovu odluku. Ova odluka će bez sumnje proći i Dom naroda, zamišljen da štiti interese naroda Bosne i Hercegovine, a najčešće štiti interese suprotne njima (vidi PDV), te tako postati punovažna. Zemlja zauvijek postaje tuđe vlasništvo.

Cijena – sitnica. 12.868.503,51 KM (slovima: dvanaest miliona osamstotina šezdeset osam hiljada petstotina tri konvertibilne marke i pedeset jedan pfenig). Ne znam da li je to adekvatna cijena za površinu koja je predmet transakcije, no ne treba zaboraviti da oko ambasade u još jednom debelom pojasu se ne može graditi, a ponekad ni hodati. Ta površina se ne prodaje, ali se onemogućava njeno korištenje. Kampusa naravno neće biti. Vijest nije sadržavala informaciju šta biva sa objektima četiri postojeća fakulteta koji dolaskom ambasade sele. Dekan bar jednog je bliski saradnik g. Rektora.

Čitalac će naravno pomisliti da ovih dvanaest miliona i kusur će kao i mnogo novca prije toga, vlast iskoristiti za svoje potrebe. Već spomenuti g. Petrović je na organizovanom okruglom stolu na temu „Kampus i kasarna“ u prostorijama Rektorata Univerziteta izjavio: „… dobit ćete vi sve te pare za kampus, do posljednje marke…“. Rekao, no u odluci to ne piše? Čak i da se to desi, ko je na Univerzitetu rekao da je taj prostor na prodaju? Da li je iko rekao, gdje će onda biti Kampus?

Američka ambasada treba da ima dobru lokaciju, koja se može dobro osigurati, ako već tako žele. Postojeća lokacija jeste u centru (vlasništvo bivšeg CKSKBiH, bivša vila Đure Pucara Starog – vlasnička prava je preuzeo SDP), opasana debelim i visokim zidom, sa naoružanim stražarima. Iako bi vjerovatno nekada poželjeli, ne mogu blokirati saobraćaj u Alipašinoj ulici jer je to glavni izlaz na sjever iz grada. No u Budimpešti npr. u ulicu gdje je ambasada nekada ne možete ni ući. U Beču naspramnoj zgradi prilazi se koridorom od dva metra uz zgradu dok do zgrade ambasade ima bar dvadeset metara. OK, to je sve Evropska unija. Pogledajmo primjer susjedne Hrvatske. Amerikanci su kupili zemljište, pristojno ga osigurali i ogradili, no zemljište je kod aerodroma Pleso, dakle daleko od centra grada, te ne ometa nikome normalan život.

Naši vlastodršci, neki postavljeni od naroda, a mnogo više njih od partija kojima pripadaju (pogledajte sastave Domova naroda i pronađite svog delegata), čine sve da se dodvore strancima, ne mareći na prethodno data obećanja mladosti, odnosno budućnosti ove zemlje. Kad smo već kolonija, onda budimo to do kraja. Uostalom, regulacioni plan je donesen davno, odavno već ne piše „kasarna“ između ulica Zmaja od Bosne i Put života. No talijanska vojska je tu već godinama i protiv toga vlast ne govori ništa, a studente niko i ne pita. Sve je jasno…

Komentariši