Moji postovi

... ovdje bi trebao da stoji opis bloga ...

16.10.2007.

Koncert

Nisam bio na mnogim koncertima održanim u Sarajevu gdje su pjevali pjevači raznih žanrova, ali neospornih glasovnih mogućnosti. Za propuštenim prilikama za slušati uživo Safeta Isovića odnedavno je kasno žaliti. Od danas preostaju samo snimci i za Tošeta Proeskog. Luciana Pavarottija nismo dočekali vidjeti u gradu, tek gramofon ga je zastupao u duetu sa Bonom dok pjevaše "Miss Sarajevo" prije deset godina na Koševu. Ljudi ne znaju i ne mogu znati do kada im je živjeti, a iza njih ostaju samo njihova dobra djela po kojima će biti pamćeni i vrednovani.

Idol masa od prije dvadeset-trideset godina vraća se u svoj/naš grad. Imao sam želju ga čuti uživo, prvenstveno zbog njegovih predratnih pjesama, jer za posljednja četiri albuma prsti jedne ruke su dovoljni da izbrojim njegove pjesme koje mi se sa njih sviđaju. Koristim perfekt za želju, jer je karata nestalo i prije nego sam krenuo u kupovinu. Istina, po ovakvim uvjetima prodaje, gdje se uz kartu dobijao i njegov posljednji album i m:tel korisnički broj sa pet maraka kredita, Zdravko Čolić bi rasprodao i koševski stadion. Jasno mi je i da su mnogi među kupcima karata istu kupili samo radi broja (koji će oglasiti za prodaju dok kredit potroše), odnosno da bi pokušali da na preprodaji karte zarade. Međutim, tu mušterija iz principa neću biti.

Ostaću zato za sada na starim snimcima njegova glasa u pratnji radio-televizijskog orkestra, dok u Zetri budu "neki novi klinci", oni koji su na vrijeme otišli po kartu, oni koji su imali dovoljno jaku štelu za nabavku karte naknadno i oni koji ne uspiju prodati kartu pred ulazom. Danas sam čuo da je cijena karte na tržištu stigla do trideset maraka (dakle udvostručena), a i vidio one koji to bez prigovora prihvataju. Bez mene.

15.10.2007.

Bajramluk

Bajram nam dođe i dosta brzo prođe. O Bajramu bi lijepo obići rodbinu, prijatelje, komšije, ali i nepoznatim ljudima uz osmijeh poželjeti da im bude lijepo i da svi osjete pozitivnu atmosferu koju Bajram nosi. O Bajramu se darovaše djeca - najbolje u čvrstoj valuti, ali i starijima godiše mali znaci pažnje. Nije bilo tako davno kada sam prešao iz grupe koja biva darovana u grupu od koje se očekuje da daruje, prelaz koji se prođe sasvim prirodno.

Istovremeno, moja ustaljena bajramska rutina se mijenjala, od vremena kada su moji roditelji bili pripadnici mlađe generacije koja obilazi starije do sadašnjosti kada je kod njih bilo glavno rodbinsko okupljanje. Tome je doprinijela i činjenica da je tu istovremeno kao domaćin bila i moja nana kao najstariji član porodice u toj grani porodičnog stabla, ali je nemoguće ne primijetiti prolaznost vremena i lagano ali neizbježno i nezaustavljivo starenje, kako vlastito tako i bliskih ljudi.

Bajramluk namijenjen meni stigao je potpuno neočekivano i iz neočekivanog pravca nekoliko dana prije Bajrama. Nikad se ne kockam (iako poznajem gotovo sva pravila), a u nagradnim igrama rijetko sudjelujem, tako da se ne sjećam kada sam (ako ikad) nešto na taj način dobio. Ne mogu se sjetiti ni kada sam ubacio listić sa podacima na štandu jednog od izdavača knjiga za vrijeme boravka u Grčkoj, no prije petnaestak dana dobih mail: "Poštovani gospodine MR, vi ste izvučeni kao dobitnik za mjesec august te imate pravo na naše proizvode u vrijednosti od dvije stotine engleskih funti, sa besplatnim transportom..." Svi navedeni detalji u mailu izgledali su znatno ozbiljnije od redovnih doza spam ponuda za školarine, zajmove, viagru, lijekove ili neslućeno bogatstvo nigerijskog podpredsjednika.

Tako i bi, paket sa odabranim knjigama je stigao na adresu na poslu, bez prethodnog zadržavanja na pošti carinjenja. Iznenađujuće, jer su mi ti naši mudri carinici prije dvadesetak dana, bez obzira na vidno istaknutu carinsku deklaraciju i račun na omotu drugog paketa, prethodno uredno plaćenog preko interneta, paket otvorili, zatvorili, udarili pečat "Oslobođeno od plaćanja carine" i poslali uplatnicu za "obavljeni carinski pregled", za koju je meni preostalo samo da uredno platim sa osmijehom.

Jedna od stvari koje me mogu jako obradovati jesu knjige, tako da je ovaj nemali bajramluk zaista pogodio pravu metu u pravo vrijeme. Kao i susreti sa dragim ljudima - rodbinom i prijateljima, koji učiniše da Bajram osjetim Bajramom, danima kojima se trudim da zanemarim brige i nevesele situacije koje život nosi. 

06.10.2007.

"Za ljepšu Srpsku"

Sve do nedavne konačne i ponovljene odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, program Televizije Republike Srpske počinjao je himnom. Himna kraljeva Obrenovića, Karađorđevića, Republike Srbije, zvanično je predstavljala i sve narode koji konstitutivni još žive u entitetu Republici Srpskoj - stihovima druge strofe "Moćnom rukom vodi, brani /budućnosti srpske brod /Bože hrani, Bože spasi / srpske zemlje, srpski rod ". U početku u prigodnom spotu je bilo više ratničkih elemenata i obavezna trobojnica na kraju po kojoj bi se ispisao naziv televizije. Onda je neko odlučio da doda malo karakteristika drugih konstitutivnih naroda pa bi se pri kraju ("budućnosti srpske brod") na ekranu pojavila i katolička crkva i (neka obnovljena) džamija sa dvije munare.

RS trenutno himne nema, jer za razliku od novih prijedloga za grb se manipulacija melodijom i tekstom himne teže izvodi. Za grb je lako orla krunisanog krunom Karađorđevića postaviti pored manje šahovnice ili ponekog ljiljana, za koje je neko nekada uveo da bi trebao predstavljati Bošnjake (što nikada nije). Kako ću kasnije vidjeti, himna nije potreban uslov da bi se pjevalo.

Prije neki dan na RTRS čuo sam novu pjesmu koju je pratio spot bogat bojama. Spot je solidno urađen, ali jedino što sam mogao reći po odslušanom i odgledanom bilo je "Bože sačuvaj". U spotu se prikazuju prirodne ljepote koje se nalaze u RS, a između tih kadrova se smjenjuju omladinski hor, guslar, momci koji nose zastave: crvene, plave i bijele, malo srpskih narodnih nošnji te na početku i na kraju nova zgrada Vlade RS - za slučaj da neko ne shvati iz prvog pokušaja čija je ovo ideja.

Izvođači, sve svojevremeni predstavnici Bosne i Hercegovine sa ustima punim domoljublja - Romana Panić, Dado Glišić te Mira Janjanin, uz pratnju hora pjevaju " Za ljepšu Srpsku, za ljepši svijet / za ljepšu Srpsku, zauvijek / za tebe, zemljo moja krvi dajem sve / Republiko Srpska, volim te ". Pjeva se punim ustima i o otadžbini, a ja se onda zapitam, gdje ja ovo živim? U kojoj državi žive izvođači ove pjesme? Ima li u glavama ili srcima tih ljudi i jedan procenat Bosne i Hercegovine (dosta dugo je prije uklanjanja na zgradi ministarstva finansija RS u Banjaluci stajao grafit "Srbija u srcu, Bosna u k...u")?

Nije čudno da od stotinu procenata ne ostane nijedan za spomenuti u pjesmi, kada samozvani zaštitnik "stoprocentne BiH" (a u praksi predvodnik zaštitnika stoprocentnih vlastitih interesa) svojim djelovanjem samo utvrđuje ili osigurava svoje pozicije, dijeleći zemlju i ljude na "nas" i "njih", te potpisujući pompezno kao samozvani "naš" vladar sa "njihovim" vladarom protokole (u kojima ili piše da su se dogovorili da se nastave dogovarati, ili piše tekst kojeg obojica mogu tumačiti kako im bude odgovaralo). "Njihov" vladar je svojim podanicima već obezbijedio pjesmu kojoj se dive i koju radosno pjevaju, kao što se dive i "njegovoj pameti" i načinu kako se nosi sa mrskim "nama". Ko pjeva, zlo ne misli. Za pjevače ima ko da misli, dok bogatstvo ove zemlje ne bude raspoređeno u sigurnim džepovima "naših" i "njihovih" vladara.

p.s. Ako nekoga zanima spot, može ga pogledati ovdje .

30.09.2007.

Ljudi naftnozelenih očiju (Grčka V)

Kada sam u srednjoj školi slušao predmet filozofija s logikom, upoznavši se sa brojnim filozofima antičkog doba sam se zapitao kolike su bile tadašnje gradovi-države površinom? Koliko li su stanovnika imale? Kakav su položaj i ugled u društvu zaista imale filozofske škole i kako li je na njih gledao prosječan Atinjanin? Uglavnom se u udžbenicima neki slični interesantni podaci ne mogu naći, koji bi svojom neobičnošću privukle učenika i zainteresovale ga za predmet. Preostane tek da se učenje svede na memorisanje fakata koji će ubrzo biti zaboravljeni.

Nemoguće je i cijelu nacionalnu historiju učiti na lokalitetima gdje se zaista i dešavala. Vlastiti doživljaj nekog mjesta ili objekta mnogo bi bolje urezao podatke vezane za njega u trajno pamćenje. Jasno, još je manja šansa da se opšta historija ili filozofija uči na taj način, a i video i audio materijali, danas znatno dostupniji nego prije deset i više godina, ne koriste se mnogo.

Meni je i danas (mnogo godina poslije) krivo što na vlastitoj ekskurziji bivajući ispred muzeja u Rimu u kojem se nalazi poznata Vučica sa Romulom i Remom nisam i ušao unutra da je vidim, jer vođe grupe nisu imale sluha za to. Gledajući sa Kapitola (jedan od sedam brežuljaka) na rimski Forum čovjek shvati da je ta historija stvarna, iako su njeni ostaci u prilično lošem stanju. Jednako je tako i sa atinskom Akropolom koja dominira iznad grada i obično je njen obris jedan od prvih kadrova koje mnogi zamisle kada se spomene Grčka.

Potrebno je razbiti dvije predrasude nastale iz neinformisanosti. Prva je da je Partenon kao prva asocijacija na Akropolu u odličnom stanju - daleko od toga, jer kada se obiđe puni krug vidi se da preko pola nedostaje, a i ono što je prisutno je pod skelama, ali i takav je grandiozan i skladan. Druga je da se na Akropoli nalazi mnogo hramova. Tamo su svega tri - pored Partenona tu je mali hram Atene Nike na samom ulazu na plato Akropole - Propilejima, te Erehteon sa Karijatidama, čija se slika često nađe u udžbeniku historije. Radi preciznosti spomenuću da su ispod samog uzvišenja dva amfiteatra kao prirodan dio ponude kulturnog života u centru tadašnjeg grada-države. Tokom cijelog dana i tokom cijele godine tu se izmjenjuju hiljade i hiljade turista, organizovanih u grupe ili ne, svih uzrasta, iz svih krajeva svijeta. Svako od njih je platio dvanaest eura za ulaz (uključena su i sva ostala nalazišta). Svako.

Između Kerameikosa sa jedne i Zeusovog hrama s druge strane Akropole, nalazila se Sokratova Atina. Pješaku bi za tu razdaljinu trebalo između dvadeset i trideset minuta. Od Kerameikosa, nekadašnjeg groblja pored gradskih zidina gdje spomenici, od malih do grandioznih podsjećaju na ljude koji su tu nekada živjeli, vodi put za Pirej, atinsku luku. U tri milenija mijenjali su se vladari: grčki, rimski, vizantijski, turski. Svi oni su dodavali svoje boje u kulturnu sliku. Nekada su to činili gradeći svoje zgrade i spomenike pored onih svojih prethodnika (poput džamije iz prethodnog članka i Hadrijanove biblioteke), a često kao i drugdje u svijetu, preko postojećih. Primjer takve gradnje nalazi se na rimskoj Agori - centru društvenog i trgovačkog života iz perioda vladavine Rimljana. Na mjestu izvornog antičkog objekta sa stubovima Vizantinci su izgradili baziliku, no stubovi su ostali. Nekoliko stoljeća kasnije preko temelja bazilike Osmanlije su podigli Fethiju džamiju. Tri podsjetnika na tri strane vladavine odupiru se suncu i vremenu, danas samo služe za razgledanje turistima.

Stoljeća su prošla, a Grci su na istom mjestu. Nisu previsok narod, crnomanjasti od sunca i tamnih nijansi kose, često sa očima naftnozelenog sjaja, što ženama lijepo stoji. U svim kontaktima koje sam imao bili su izuzetno prijatni, znajući ili ne da dolazim iz Bosne. Tada i onih trinaest različitih dokumenata koje sam morao predati za izdavanje schengenske vize imaju manju težinu.

(kraj serije)

21.09.2007.

"U staroj džamiji" (Grčka IV)

Trg Sintagma ("Trg Ustava") je mjesto odakle se obično polazi u turistički obilazak Atine. Do njega vozi tramvaj sa juga, a ujedno je i važno čvorište za metro, autobuse i trolejbuse. Tu, ispred zgrade parlamenta i spomenika neznanom junaku, na kojem su uklesana imena svih većih bitaka u kojima su se Grci borili, od onih protiv Perzijanaca do najnovijih protiv Nijemaca i Turaka (uključujući i Kipar), i danju i noću dežuraju (barem) dva evzona - vojnika iz garde. Uz vojniku uobičajene crvene kape (sa kićankom) i kaput uniforme, oni nose bijele čarape slične helankama i cipele sa potkovanim đonom i kićankom. Grci služenje u gardi nalaze velikom čašću, a zaista je potrebna čvrstina za stajanje u stavu mirno cijeli sat, bez obzira na vanjsku temperaturu, dok brojni turisti prilaze da se slikaju sa njima ili ih tek posmatraju kao eksponate. Nakon svakog sata ritualno marširajući dvojica zamijene mjesta, nakon čega im prilazi naročiti policajac koji je sve vrijeme u blizini, provjerava da li je sve na uniformi na mjestu te da kićanka na kapi stoji vertikalno na svom mjestu - i tako iz sata u sat, iz dana u dan.

Krenimo niz glavni krak zvijezde ulica koja se sa Sintagme širi geometrijski pravilno, jer još je na Platonovoj Akademiji stajao natpis "'Αγεωμέτρητος μηδείς είσιτω" - Neka ne ulazi niko ko ne zna geometriju. U ulici Ermou nalaze se jezivo skupe prodavnice sa visokom modom. Međutim ispred njih mnogobrojni Afrikanci prostiru svoje čaršafe na kojima nude "original" ženske torbice, kaiše, novčanike... S vremena na vrijeme tom ulicom, koja je inače pješačka zona, proveze se automobil policije iz kojeg policajci uglavnom ne izlaze, njihovo prisustvo i pogled su dovoljni, ali se i na samo pojavljivanje tog automobila ulični prodavači hitro pakuju. Skupe četiri ćoška čaršafa čineći zavežljaj koji prebace preko ramena i sklanjaju se dok opasnost prođe, te se ubrzo kao gljive poslije kiše pojavljuju. Igra mačke i miša se nastavlja u krug.

Dolazimo tako na Plaku, kvart nalik na sarajevsku Čaršiju. To je jedno od atinskih mjesta za večernju šetnju, večeru ili piće, kao i shopping (ko želi). Šetač može nastaviti niz Ermou ulicu ili, što je zanimljivije bez Arijadninog konca ili mrvica Ivice i Marice ući u labirint malih ulica. Odabirom Adrianou ulice kao najveće među njima (poput Sarača), silazio sam jedanput ka Monastiraki trgu (koji bi bio analogan Sebilju), poluzamišljen, primijetih objekat za koji na trenutak pomislih da ne bi trebao biti tu, ali baš lijepo kad je već tu. Objekat je izgledao kao džamija, malo veća ali nalik Alipašinoj u Sarajevu, tek mu je munara nedostajala za potpunu sliku. Obišavši ga s druge strane vidjeh da je to zaista nekada i bila (za višestoljetne vladavine Turaka), a sada grčki Muzej narodne umjetnosti.

Jedan od dućana ispod same bivše džamije nosi ime "U staroj džamiji" (στό παληό τζαμι). Osim imena dućan nema veze sa džamijom, jer su artikli koji se u njemu prodaju isključivo alkoholna pića - ouzo, metaxa, likeri... Da li se nasmijati ili zgroziti, produžih na Trg Monastiraki, u gužvu oko crnih trgovaca modom, roditelja sa djecom što čekaju turistički vozić, ljudi koji su upravo izašli iz metro stanice ispod trga, štandova prodavača svježeg voća te kosookih turista sa fotoaparatima "na gotovs". Pored jedne zgrade ležao je svježe pretučen čovjek sa vidljivim modricama, pripit i sa djelomično otkrivenim genitalijama, vjerovatno tek polusvjestan gdje se nalazi, dok na njega niko nije obraćao pažnju. Sunce je bilo na zalasku obasjavajući Akropolu iznad svih nas.


(...u nastavku: Ljudi...)

15.09.2007.

Voda iz kante (Grčka III)

Nekada davno sam napisao da se o nekoj zemlji mnogo toga može zaključiti kroz pristup higijeni. Kao i mnoge druge zemlje i Grčka je zemlja kontrasta, te se ne može govoriti isključivo o čistoći odnosno nečistoći, stoga je najbolje spomenuti oboje, jer crna ili bijela slika ne može sa sobom dočarati onaj šarm koji Atina definitivno ima.

Gospođi iz Finske se Atina učinila jako prljavom. Citirala je jednog od mnogobrojnih atinskih taksista koji je izjavio da je centar Atine "jako čist" i odmah odrično odmahnula glavom. Bivajući smještena u južnim, bogatim predgrađima na moru (Glyfada, Voula, Vouliagmeni), očekivala je i adekvatan pristup urednosti. Obrazložila mi je svoj negativan stav sljedećim primjerom. Iza njenog hotela u Vouliagmeniju nalazio se stambeni objekat, gdje je neka žena čisteći svoj stan na drugom spratu napunila kantu prljavom vodom. Te vode se oslobodila proljevajući je sa balkona po balkonu prvog sprata. Njoj je takva scena nezamisliva, te joj nisam smio reći da to ne samo da mogu zamisliti, nego da je slična praksa postala ponekada "sasvim prirodna" i u mojoj zemlji. Takvih primjera sam čuo mnogo, od bacanja smeća sa visokih spratova nebodera na Alipašinom polju, preko proljevanja šerpe sa grahom sa balkona po automobilu mog prijatelja parkiranom ispod na Grbavici, do najnovijeg, kojem sam lično svjedočio u strogom centru grada (na početku ulice Koševo), gdje je neko izlio sa visine posudu natopljenih hljebnih mrva po stolovima ljetne bašte, koja se doduše u tom trenutku nije koristila no bila je postavljena. Možda sam zato se na njenu opasku samo nasmiješio.

Kante za smeće na suncu i 40 stepeni ne mogu imati nosu ugodan miris kada barem malo odstoje. Atina je višemilionski grad, kanti za smeće je mnogo, pa ponekad se prođe i pored neke pune. Ponekad se prođe i pored nekoga ko se nije najbolje oprao, od čega bih osjetio prevrtanje želuca, ali pošteno govoreći, toga ima svuda, negdje više, negdje manje.

Posjetilac će brzo opaziti da je sistem transporta jako uredan, posebno dotjeran za nedavne Olimpijske igre. Počev od novog, velikog aerodroma, preko Pininfarina-dizajniranih klimatiziranih tramvaja do metro stanica, prostranih i čistih sa izloženim arheološkim pronalascima. Uostalom, gotovo da gdje god počeli kopati u Atini i okolini, pronaći će se neki fragment historije, pa zašto ga i ne pokazati? Možda bismo i mi mogli uraditi nešto slično - ako neće ljudi u muzeje, mogu muzeji ljudima. Možda...

Desilo mi se jednom da sam lutajući Atinom, uz masovnu upotrebu izuzetno povoljnog javnog prevoza, pogrešno procijenio udaljenost i otišao stanicu dalje metroom, po nevolji van dosega karte grada koju sam imao pri sebi, ali i dalje u centru. Trebao sam izaći u uređenoj turističkoj zoni, a nađoh se u evidentno siromašnijem kraju, gdje fasade bijahu oronule, a odnekud prolivena voda tekla je pronalazeći sebi put niz ulicu. Dobro je vidjeti i tu stranu grada, mjesta gdje nije sve bajno, od mermera i poželjno za slikanje za javnost, ali gdje žive ljudi. Gdje nisu butici visoke klase (i još viših cijena) nego male prodavnice mješovite robe i automehaničarske radnje. Ne bih mogao reći da je onih sat vremena, koliko mi je trebalo za orjentaciju i povratak pješke po jakom popodnevnom suncu do mjesta gdje sam se trebao iskrcati, propalo - takav posjet se ne nudi u turističkim prospektima.

 

(...u nastavku: "U staroj džamiji" ...)

10.09.2007.

Ηrana (Grčka II)

Jučer mi prijatelj reče "Da ti eksere postave, ti bi ih jeo". Naravno, u pitanju je karikiranje, jer niti imam problema sa tjelesnom masom, niti gubim kriterije u ishrani, no volim, posebno u stranim zemljama i kulturama, probati nešto novo i lokalno. Nasuprot tome stoji fakt da u svakom novom gradu obiđem jednom i lokalni McDonalds. Znam da je u pitanju klasični "junk food", nekvalitetan i nezdrav, ali se davno uspostavljene tradicije držim, obično tek provjeravajući razlike između McDonaldsa u različitim zemljama.

Gospođi iz Finske se grčka hrana nije svidjela kao prezačinjena. Meni, kao osobi koja živi na Balkanu i u balkanskoj kulturi, pod jakim višestoljetnim uticajem Turaka, mnogo šta nije bilo novo, eventualno je imalo drugačiji naziv od uobičajenog. Dolme i musake su sasvim normalna pojava i iste su kao kod nas, mada u Bosni još nisam probao filovani paradajz, pa neću ovom prilikom mnogo o njima.

Za pojesti u prolazu tu je goveđi kebab (ili kako ga Grci pišu: kempap - κεμπαπ), koji je bliži našoj sudžukici nego ćevapu, porciju čine dva nemala komada, obiluje bijelim lukom, što se na prvi pogled ne osjeti, no satima poslije djeluje jače i od banjalučkog ćevapa. Souvlaki, kao druga opcija grčkog  fast fooda je vrsta šiš-ćevapa, red piletine (ili svinjetine, ko hoće), red paradajza i tako dalje. Do girosa kao treće i završne vrste fastfooda nisam stigao.

Ko želi da na vrućim danima malo odmori od mesa, opcije su svakako tu. Najprije tzatziki - ukus koji sam već u Bosni probao ne znajući da se to tako zove. Naime riječ je o salati sastavljenoj od gustog jogurta, sitno narezanog svježeg krastavca i još sitnije, do neprepoznavanja nasjeckanog bijelog luka, sve posuto peršunom. Iako nisam ljubitelj bijelog luka, on je ovdje sasvim prirodan dio jela, koje se može jesti kao prilog mesu ili kao potpuno zaseban obrok, a da se solidno zasiti.

Feta sir je u EU zaštićen kao ekskluzivno grčki. Svojevremeno smo u ratu dobijali crveno-bijela pakovanja danske fete - jednog od boljih dijelova humanitarne pomoći, dok još Grci nisu zaštitili svoj brand. Nisam ni očekivao da će ukus biti sličan sjećanju - prava feta je znatno jača, ne toliko po mirisu nego po izuzetno gorkom ukusu. Sir je više namijenjen za meze, malo ouza (rakije), malo fete i tako dugo u noć (ovakvo kompletno iskustvo nisam doživio jer ne pijem).

Valjda je to do škrte i isušene zemlje, pa su i crne masline gorke, kao da je svaka kap vode u njima kao suza iz zemlje iscijeđena. I one se odlično slažu sa fetom, a i sa mnogo čime drugim, naravno ko voli svježe masline.

I za kraj, nešto slatko. Bi ljeto te nije bilo potrebe za desertom boljim od svježeg voća. Višnje boje krvi, izuzetno slatke i prilično jeftine, kao i ostalo svježe voće. Bosanac i Hercegovac će se lako pronaći u grčkoj kuhinji.

 

(...u nastavku: Higijena...)

10.09.2007.

Uvod u Grčku

Lijepo je zapisati koju riječ o putovanjima koja su iza nas, ne s namjerom vlastite promocije ili iz oholosti nego radi kasnijeg podsjećanja na trenutke koji nisu mogli biti zabilježeni fotoaparatom ili ih se ne može naći u zvaničnim publikacijama. Prije više od mjesec dana najavio sam par crtica iz vruće Grčke, kojima bih mogao ugrijati ove prohladne jesenske dane.

Obzirom da sam putovao poslovno, sreo sam ljude iz raznih dijelova Europe i svijeta. U razgovoru sa gospođom iz Finske pretposljednji dan upitah je kako joj se svidjela prethodna sedmica u Grčkoj odnosno u okolini Atine, obzirom da je tu, kao i ja, prvi put? Za razliku od moje, njena ocjena bi relativno loša, podcrtavši krajolik, hranu i higijenske standarde. Svaka od ovih tačaka zaslužuje da se zasebno tretira, a iz njih će se vidjeti i određene kulturne različitosti.

Posljednjih dana ljeta informisani smo o teškim požarima koji su buktali širom Grčke. Obzirom da su tamo cijelo ljeto vladale temperature preko trideset, a počesto i preko četrdeset stepeni, nije ni čudo. Druga je stvar ima li tamo šta da gori? Brežuljkasti kraj pun usijanog kamena između kojeg raste poneka travka, isušena do maksimuma, te tu i tamo šumica crnogoričnog drveća ili niskog rastinja što nekako crpi kapi vode između nemilosrdnog kamenja dobra je podloga za jaku vatru.

Gospođi iz Finske ovakve temperature i krajolik mogu biti neugodni, no svakome ko je prošao Dalmaciju ili Hercegovinu to je sasvim poznat ambijent, gotovo ugodan, uostalom i tamo je intenzivno gorjelo ovo ljeto, odnijevši i ljudske žrtve o kojima je mnogo rečeno prethodnih dana. Nažalost čisto sumnjam da će nešto u sistemima i glavama odgovornih ljudi biti zaista promijenjeno, da se isto ne bi u budućnosti ponavljalo. Požari ne poznaju administrativne zapreke, granice te ljudsku glupost i bahatost.


(... u nastavku: Hrana...)
04.09.2007.

Red vožnje

Ljudi koji rade na željeznici ili koji se njome često koriste primijete kako je u pitanju sistem koji mora biti precizno postavljen, proračunat i raspoređen u minut, jer se u protivnom dešavaju havarije sa teškim posljedicama. U mom poslu kolizije nisu nepopravljive, ali sistem i red bi trebali biti prisutni od početka do kraja godine.

Tako prvi dan dođu učenici u školu; ukoliko su prvi razred budu isprepadani i mirni, ne znajući na kakav su teren upali, dok stariji, već uhodani u sistem buče od prvog časa. Svima je (barem zvanično) drago što su ponovo tu, upisuju se i dobijaju raspored časova po kojem će se ravnati narednu školsku godinu. Tada se niko ne zapita kako izgleda proces nastajanja jednog rasporeda časova.

Svojevremeno ni mene nije interesovalo kako se to radi, no bilo mi je jasno da učenici ne smiju imati praznine u dnevnoj šemi, te da za svakoga u svakom trenutku treba biti mjesta, iako je park prostran i privlačan. Drugi uslovi su da i nastavni kadar mora imati što manje praznina, ograničen broj sati dnevno, poželjno u vlastitom kabinetu; cijeni se ako su časovi u određenom dijelu dana, što u radu u više od jedne smjene koje se rotiraju sedmično dodatno usložnjava problem; nekada se odjeljenja dijele, spajaju... samo je dio iznenađenja koje čekaju onoga ko se upusti u raspoređivanje.

Teorijski problem rasporeda ("timetabling problem") pripada u NP-probleme. U praksi se rješava ili puštanjem računarskog programa da (ugrubo) obavi posao ili puštanjem nekog od profesora da se time pozabavi ručno tokom ljetnog raspusta. Vidio sam zimus u Bavarskoj kako se to u tamošnjim školama radi uz pomoć lijepo razvijenog programa (urađenog po narudžbi državnog ministarstva obrazovanja i konstantno unapređivanog), poput slaganja slagalice, a ovo ljeto sam isprobao i kako to izgleda kada se u noći u Bosni i Hercegovini (jer po danu bijaše prilično vruće) suočim jedan na jedan sa velikim listom hamer papira. Konačni rezultat (nakon produžetaka) je moja pobjeda.

Zato ubuduće kada negdje naiđem na raspored časova, tu naizgled jednostavnu kombinaciju tridesetak termina sedmično znam da se iza toga nalaze desetine sati kombinovanja, razmišljanja prije spavanja ili dok je autor prao ruke, kao i bolnih trenutaka kada se spoznaju greške koje su sve vrijeme prisutne i previđane, ali isplivaju s vremenom na površinu, kada je njihova popravka postala znatno teža. Dobronamjeran raspoređivač vodi jednako računa o svima, kako učenicima tako i o kolegama i generalnom dobru. Znam da "idealan" raspored ne postoji, jer je nemoguće udovoljiti svim željama koje su često dijametralno suprotne. Jednom rečenicom kazano, neko mora imati sedmi čas.

Svečano proglašavam ovogodišnje igre otvorenim.

29.08.2007.

Kino Prvi maj

Tokom skoro završenog Sarajevo Film Festivala sva zbivanja u gradu bila su vezana za film. Hiljade i hiljade posjetilaca interesovalo se za film, te bi neupućeni posmatrač ostao pod utiskom da je film važan dio života gotovo svakog građanina Sarajeva. Pune projekcije na najatraktivnijem programu u Metalcu, znajući da se tu više ne prikazuju kao nekad hollywoodski blockbusteri bez naročite umjetničke vrijednosti kao prije nekoliko godina, implicirale bi da u Sarajevu i u ostatku godine kina nemaju problema s popunjenošću. Međutim, ne treba mnogo vremena da se zaključi da tako nije, te da je situacija ponekada gora nego što se može zamisliti.

Prije nekoliko mjeseci želio sam pogledati ostvarenje Clinta Eastwooda "Pisma s Iwo Jime" prikazivan u Unitic kino sali. Ležerno došavši petnaestak minuta prije termina projekcije tražismo karte, no dobismo odgovor da ih možem dobiti samo ako bude bar petoro zainteresiranih za projekciju. U pitanju nije projekcija u jedanaest sati ujutro, kao opjevana u pjesmi "Kino Prvi maj", nego večernja u dvadeset, no je porazno da do zadnjeg trenutka se nije znalo da li će projekcije uopšte biti. Kina u Sarajevu nema mnogo: Meeting point, Imperijal (Romanija), Apolo (Partizan), Tesla (zadržalo isto ime), Unitic i Bosna (Prvi maj) - u nekim krugovima poznatija po jeftinom alkoholu i dernecima četvrtkom navečer nego po aktuelnosti prikazivanih filmova.

Šta je bilo sa ostalima? Ukoliko i postoje, pored njih ljudi prolaze počesto i ne znajući da je tu nekada bilo kino, poput neotkopane arheološke lokacije. Napisaću stoga gdje su ostala, krenuvši sa istoka ka zapadu grada. Dužina liste je zabrinjavajuća i jednako duga, ako ne i duža od liste aktivnih kina..

Kino Dubrovnik - nekada najveća kino-dvorana u gradu kod bivše Robne kuće Sarajka već godinama stoji zatvoreno, jedno vrijeme služilo je kao skladište, a ponekada se spomene kao prostor potencijalnog multipleks kina - dostignuća još uvijek stranog gradu Sarajevu, za razliku od Banjaluke, Zagreba i Beograda, da ne idemo dalje.

Kino Radnik - na početku Alipašine ulice, gdje su po završetku rata prikazivani filmovi, no tada je firma koja je to radila zapala u probleme s autorskim pravima, a dvorana već deset godina stoji zatvorena. Pored njega je kafić Esada Ćeske, predratnog maga export-importa (ili šverca) koji je počesto prazan, ali je izdržljiviji od kino-biznisa.

Kino Sutjeska - to je onaj ruinirani objekat koji kvari idilu glamur mjesta onima koji posjećuju The Club, odnosno "Kod Bičakčića". Niko ga i ne spominje, a iako je lokacija izuzetno privlačna za nove moćnike - investitore, niko ga nema interesa obnoviti, a drugačiju dozvolu za gradnju (npr. stambeno-poslovnog objekta) je (za sada) nemoguće dobiti.

Kino Arena - srušeno prije nekoliko godina. Meni najbliže po mjestu stanovanja, te se ovaj tekst u prvobitnoj verziji od prije nekoliko mjeseci trebao po njemu zvati, nalazilo se iza zgrade Penziono-invalidskog fonda na Socijalnom, te je u godinama nakon paljenja, a prije rušenja korišteno kao poligon za drogiranje. Još niko nije oglasio šta se namjerava učiniti sa atraktivnom lokacijom, a kino je već odavno zaboravljeno.

Kino Kumrovec - od njega nema ni traga, a na njegovu mjestu na Otoci, u blizini Doma zdravlja "Kumrovec" koji je po njemu i dobio ime već je nikla i nova petnaestospratnica. Prethodno je prostor bio korišten kao skladište. Imajući u vidu ovaj primjer mogu zamisliti šta se sprema prostoru "Arene", a u nekoj daljoj budućnosti i "Sutjeske".

Kino Igman - na Ilidži, o njegovoj rekonstrukciji je bilo riječi, ali se koliko mi je poznato nije otišlo daleko od toga.

Imena kina govore o nekom drugom vremenu, kada je kino-kultura bila mnogo življa. Lijepo je biti u Sarajevu u vrijeme SFFa (ignorišući kvazi jet-set), ali valja preživjeti do jednog do drugog festivala. Operacija je uspjela, ali je pacijent još malo pa mrtav.


Noviji postovi | Stariji postovi

Moji postovi
<< 04/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
žena zna
blob
posveћeno жrtvama dlakavih жena
propali fudbaler
hadzinica
Corto Maltese
Strašan blog
Nakane o Barbari
Bosanski život
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Logičke zagonetke
Svedska Hanuma
Pisma
... by Tratinčica
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
Lijepo je sanjati...
Zijan-ćerka
photo.factory
la cucaracha
Simplington post
United Darkness of Plamenko
Story of Strippy and the Soapbox
Ponuda koju ne možete odbiti
Na putu u nepoznato
LIPO LI JE LIPO LI JE
Bell, Book, and Candle
bosanka u Aziji Pacifik
The book of truth
No Pasaran
nesvjesna's
little bit of ... ®
NAPRĐIVANJE
PLJUVAONICA
BOGAMI ĆE ME MLATNUT' OVIM KUKURUZOM
zora
asistencija
Čisto informativno
DJEVOJKA U RUZICASTOM1
Životinjska farma
best of blogger.ba
dijaspora, izbjeglice, rodbina i ostale price
Zrtava Turbo Folka bb
Bosanski jezik
charshija queen
Bones And Joints
brineta vam priča
Dragi moj Vlado
Filozof među mladima
anDRey
više...
BLOG EPP
Prijateljski blogovi

Dragi moj Vlado
Slika vrijedi 1000 riječi

Blogovi koje čitam:
(redovno koliko to mogućnosti dozvoljavaju)

Greatest Shits
Bloody Mary
Nauka o roglju
Žrtava turbo-folka bb
O životu s osmijehom
Umorni pisac
Brineta nam piše
Boris i Jafa Gold
Mačić koji piše
Blobber
Shoba's Writings
Književnica
Zlimfurova avlija
Ponuda koja se ne odbija
Corto Maltese
Andrey
Soe 1 i Soe 2
RP Pljuvaonica
Казакстан Республикасi
Trešnje
Tratinčica
Bosanski jezik
Može li žvaka?

Bloggeri u mirovini, koje pozdravljam:

Novi kolač
Blog iz tramvaja
Blago majci na unucima
O vremenima

*** Poredak blogova je random


BROJAČ POSJETA
76500

Powered by Blogger.ba