beats by dre cheap

Sjena

Danas me put navede u posjetu mom ocu na poslu, koji u istoj firmi radi, izuzmem li period između 1992. i 1996. godine, kontinuirano preko trideset godina. Firma je mijenjala nazive, rasla i bila nezanemarljiv igrač na tržištu, a zatim prešla kao i mnoge druge firme iz društvenog u državno vlasništvo. Danas, kao dio veće firme, još uvijek neprivatizirane, ona je tek sjena nečega čega se sve manje ljudi sjeća ili može sjećati.

Pri ulazu u objekat, završen ne mnogo prije rata, vidljiva je relativna zapuštenost vanjštine. Firma novca ima, njen kadar ima više visokoškolskih diploma nego ikada prije, te bi se rado zvali njenim uposlenicima, ali ljudi sa osjećajem za održavanje zajedničkog dobra sve je manje. Javio sam se na recepciji, te krenuvši ka liftu opazih pločice iznad vrata sa brojevima prostorija. Brojevi, jednaki kao onda kada sam još kao dijete dolazio u firmu, me podsjetiše kako je to nekada izgledalo moćno. Nije bez razloga, jer su radili širom bivše Jugoslavije, a bili konkurentni i izvan nje. No tada se na upravne pozicije nije dolazilo isključivo rodbinskom linijom.

Danas ta firma ima višestruko više radnika nego joj objektivno treba, a radi obrnuto proporcionalnu količinu poslova. Na stolovima u kancelarijama odjela zvučnih imena papiri su rijetki, a računari na stolovima služe za razmjenu zabavnih sadržaja putem interneta ili slaganje pasijansa. Danas se tu uhljebljuju djeca, rođaci, prijatelji, partijske kolege... sve o državnom trošku, i to na funkcije tipa "nosač papira A4 formata" koji to obavlja između dvije kafe ili kafe i toplog obroka, negdje izvan radnog prostora. Formalno, mnogi od njih imaju završene fakultete (a neki tek kurs za frizera), međutim nemaju htijenja da rade bilo kakav posao, jer će plata nezavisno od toga biti redovna i jednako solidna, a osjetno veća od plate onih starih uposlenika, koji imaju nešto nižu stručnu spremu, ali su istu firmu i njenu zgradu kroz godine izgradili, da bi nove generacije imale šta da unište.

Odlazeći na kafu s ocem u "restoran društvene ishrane" još kod lifta osjetih miris kuhinje. U restoranu, ni deset metara od lonaca bi postavljena ponuda odjevnih predmeta, za mušku i žensku klijentelu, koja u radno vrijeme to obilazi kao u shopping centru. Međutim, najviše me začudilo što su mirisi koji sam osjetio još kod lifta, a do njega je dva puta duži put nego do lonaca, konstantno natapali izloženu odjeću. I tako danima.

Sam restoran se uklapa u tužnu sliku. Tik pored odjeće raspoređene su crne foteljice od umjetne kože, razvaljenih uglova na naslonjačima za ruke iz kojih proviruje drvo i spužva, a stare su koliko i zgrada. Zidovi neokrečeni preko deset godina crne se od rada radijatora. Bar je kapućino bio na pristojnom nivou.

Moj otac nema još mnogo do penzije. U međuvremenu će i ova firma doći na red za privatizaciju. Kada (strani) kelner dođe da naplati račun za pojedeno i popijeno, mnoge će zaboljeti spoznaja životne mudrosti drevnog kineskog cara da ne postoji besplatan ručak.

Moji postovi
http://woolfmr.blogger.ba
25/10/2007 23:53