beats by dre cheap

Začarani krug

Jedan dio dana na teletekstu Federalne televizije mogao se pročitati sljedeći tekst: "Skupština Kantona Sarajevo će razmatrati nacrt akcionog plana za implementaciju strategije protiv maloljetničkog prestupništva. Zahtijeva se (ministri Vlade Kantona) da policija motri na sumnjive objekte. Ugostiteljski objekti bi trebali biti zatvoreni do 23 sata. Roditeljima i školskim ustanovama se savjetuje da više brinu o djeci".

Dirljivo, čak roditeljski brižno? Ja bih ovdje pročitao da između redova piše "bojimo se za svoje pozicije, ali ćemo se za iste boriti do posljednjeg i u toj borbi treba da izgleda da nešto radimo". Ne boje se oni da bi mogli biti zbodeni u tramvaju, jer se oni, kao ni njihova djeca tramvajima i drugim sredstvima javnog prevoza ne voze. Odgovoran je neko drugi, na drugom nivou vlasti, kao da na tim drugim nivoima vlasti u vladama i skupštinama sjede i odlučuju članovi nekih drugih, opozicionih stranaka.

Nisam roditelj, ali radim u školskoj ustanovi, gdje se svakodnevno susrećem sa nekim djevojkama i momcima kojima ne predstavljam nikakav moralni ili životni uzor. Parafraziraću svoju radnu kolegicu – kakav uzor mogu/možemo biti u društvu, gradu i državi u kojoj uhapšenik Gaši/Ćelo/neko treći, ali jednako moćan u zatvoru ima bolji smještaj, hranu i bolničku njegu, nego 70% ljudi vani? Ćelo Prvi je na Kovačima, Ćelo Drugi bolestan, Gaši je u zatvoru, što je otvorilo prostor za neke nove klince koji se u praksi moraju dokazati – ko je najjači, najbeskrupulozniji, jednom rječju najluđi, spreman da i ubije i sruši sve pred sobom ako ga se i pogleda na način kako on to ne želi.

Dok su zastupnici skupštine Kantona Sarajevo u direktnom TV prenosu izražavali svoje žaljenje za izgubljenim životima u posljednjih mjesec dana, ispred zgrade se dešavao protest, ili ono što je trebao biti protest. Prije bih opisao to dešavanje kao kratki prikaz našeg društva.  Dvije nevladine organizacije, probuđene nakon više od godinu dana hibernacije tokom kojih nisam čuo ni za jednu akciju bilo koje od te dvije, sazvale su protest, ne definišući drugih zahtjeva osim ostavki rukovodilaca, koje bi u zapadnoj civilizaciji (kojoj jel'te težimo?) bile samorazumljive. Na poziv su se odazvali penzioneri i naša svijetla budućnost – rušilački nastrojeni srednjoškolci. Ona pak društvena skupina koja bi trebala da mijenja, da se buni, da se osjeti ugroženom – radnici s djecom (sutrašnji penzioneri) te studenti (sutrašnji roditelji) se nije pojavila, prepustivši rulji da vlada van, a izabranim zastupnicima unutar zgrade. Uostalom, ta ista skupina ih je izabrala na prethodnim izborima (ili je glasanje prespavala, umorna od cjelonoćnog derneka). Na kraju se svi ograđuju od nereda i rulje, počev od one dvije nevladine organizacije s početka, koje se mirno mogu vratiti na zimski san, do zastupnika, od kojih mnogi, kao obrazovni i naučni radnici, sami obrazuju i oblikuju pripadnike rulje.

Nije li to krasan primjer začaranog kruga?

 

Moji postovi
http://woolfmr.blogger.ba
13/02/2008 21:19